[ Pobierz całość w formacie PDF ]
Nema ga nigdje - nestao je ujedared, onolika grdosija, nestao, kao mia u rupi.
I zaista bijaae Rego%0ń nestao kao mia u rupi. Kad se naime ukazaae na tavanu djed i baka,
uplaaio se Rego%0ń kao joa nikada u svom ~ivotu. Uplaaio se on strahovito njihovih navoranih
iaaranih stara%0ńkih lica.
- "Ele, Bo~e moj, koliko li su strahota ovi starci do~ivjeli u ovome kraju, kad su im lica
takva", - pomisli Rego%0ń i od prevelikog straha sko%0ńi istim %0ńasom u onu rupu, kuda bijaae
propala Zlovoda - i ute%0ńe putem natrag do svog pustog Legena grada.
***
Sve je poalo po dobru u selu. Djed i baka upućivahu djecu, te djeca orala i sijala. Po
savjetu djeda i bake u%0ńiniae samo jedno selo i jedno gumno, jednu crkvu i jedno groblje,
kako viae ne bi bilo zlobe ni nesreće.
Sve je poalo po dobru, no najljepae od svega bijaae, ato imaahu nasred sela krasnu kulu
od gorskoga mramora, a navrh kule bijahu u%0ńinili vrt, gdje cvatijahu naran%0ńe i dafine. Tu je
obitavala prekrasna Kosjenka i gledala sa kule kao sa oblaka, po svemu onome kraju, koji
joj bijaae toliko omilio, %0ńim bijaae prvi put saala na zemlju.
A uve%0ńer, kad poljski posao bijaae gotov, dovodio Liljo na kulu %0ńobanice i %0ńobane, te na
mjese%0ńini u vrtu kolo igrahu i pjesme pjevahu sa prekrasnom, milokrvnom, radosnom
Kosjenkom.
Rego%0ń se pak pod zemljom joa sastade sa vodom Zlovodom, te bućkalo i tutnjilo pod
zemljom, gdje se on s njome rvaae, dok je ne propusti sve dublje i dublje, do dna pakla,
da nikad viae ne poslu~i zlobi ljudskoj.
A onda dalje poe Rego%0ń do svog Legena. Tamo i sad sjedi, kamen broji i Bogu se moli, da
ga nikad viae ne odvede od silnoga i pustoga Legen-grada, kuda bijaae najbolje pristao
onako golem i neuputan.
`uma Striborova
I.
Zaaao neki momak u aumu Striborovu, a nije znao da je ono auma za%0ńarana i da se u njoj
svakojaka %0ńuda zbivaju. Zbivala se u njoj %0ńuda dobra, ali i naopaka - svakome po zasluzi.
Morala je pak ta auma ostati za%0ńarana, dokle god u nju ne stupi onaj, kojemu je milija
njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.
Nasjekao dakle onaj momak drva i sjeo na panj, da po%0ńine, jer bijaae lijep zimski dan. Ali
iz panja izie pred njega zmija i stade se umiljavati oko njega. Ono pak ne bijaae prava
zmija, nego bijaae ljudska duaa, radi grijeha i zlobe ukleta, a mogao ju je osloboditi samo
onaj, koji bi se s njom vjen%0ńao. Bljeskala se zmija kao srebro na suncu i gledala momku
pravo u o%0ńi.
- "Lijepe li gujice, Bo~e moj! Gotovo da bih je i kući ponio", - progovori momak od aale.
- "Evo budalaste glave, koja će me osloboditi na svoju nesreću", - pomisli greana duaa u
guji, po~uri se i pretvori se odmah od guje u ljepotu djevojku, te stade pred momka.
Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne no~ice kao u banice. Ali kako bijaae
zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik.
- "Evo me! Vodi me kući i vjen%0ńaj se sa mnom!" - re%0ńe guja-djevojka momku.
Sad da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pa da je br~e mahnuo uaicom od sjekire na
nju i da je viknuo: "Nisam baa ja mislio, da se sa aumskim %0ńudom vjen%0ńam", postala bi
djevojka opet gujom, i utekla bi u panj i nikomu niata.
Ali ono je bio neki dobri%0ńina, plaaljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni ~elju,
kad se već radi njega pretvorila. A baa mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on,
neuputan, nije mogao znati, ato joj je ostalo u ustima.
Uze on djevojku za ruku i povede je kući. A ~ivio je taj momak sa svojom starom majkom i
pazio majku kao ikonu.
- "Evo, majko, snahe", - re%0ńe momak, kad stigoae on i djevojka kući.
- "Hvala Bogu, sinko", - odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. Ali je majka bila stara i
mudra i odmah spozna, ato imade snaha u ustima.
Ode snaha da se preobu%0ńe, a mati re%0ńe sinu:
- "Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!"
Sin se malone skamenio od %0ńuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti
se u srcu i pomisli: "Moja majka mora da je vjeatica." I odmah zamrzi na majku.
Po%0ńelo njih troje ~ivjeti zajedno, ali ono zlo i naopako. Snaha jezi%0ńljiva, nazlobna,
pro~drljiva i goropadna.
Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj
donese snijega sa vrha litice, da se umije.
- "Nema puta na ovu visinu", - re%0ńe starica.
- "Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje", - re%0ńe snaha.
Tamo bio i sin, pa se nasmijao na te rije%0ńi, samo da ugodi svojoj ~eni.
To se tako ra~alilo majci, da odmah poe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo ~ao ~ivota.
Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: "Opazio bi Bog,
da mi sin ne valja."
No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snasi snijega s litice ispod oblaka.
Drugoga dana zapovjedi snaha baki:
- "Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi aarana za
ru%0ńak."
- "Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero", - odvrati baka.
- "Radovat će se aaran, propadnea li s njime", - re%0ńe snaha.
I opet se sin nasmijao, a baka se tako ra~alostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led
pod bakom, pla%0ńe ona, da joj se suze po licu mrznu. Ali joa neće da se Bogu moli, taji pred
Bogom, da joj je sin greaan.
- "I bolje da poginem", - pomisli baka i ide po ledu. Ali joa nije doalo vrijeme, da baka
umre. Zato preletje nad njom galeb, noseći ribu. Omakne se riba galebu i padne upravo
pred baku. Baka uze ribu i donese sretno snasi.
Trećeg dana sjela baka uz ognjiate i uzela sinovu koaulju, da je okrpa. Kad to vidje snaha,
poletje do nje, istr~e joj koaulju iz ruku i viknu:
- "Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi." I ne dade majci, da okrpa sinovu koaulju.
Sad se starici posve rastu~i srce, te ona ode pred kuću, sjedne na onoj ci%0ńi zimi na klupu i
pomoli se Bogu:
- "Bo~e moj, pomozi mi!"
Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevoj%0ńe, na njemu samo izderana rubina, a
rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. Ali se svejedno djevoj%0ńe nasmijava jer
je umilne ćudi. Pod pazuhom joj sve~anj trijeaća.
- "Hoćete li, bako, kupiti lu%0ńi?" - pita djevoj%0ńe. - "Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćea
da ti okrpam taj rukav%0ńić", - re%0ńe tu~na baka, koja je joa dr~ala u rukama iglu i konac za
sinovu koaulju.
Baka okrpa djevojci rukav, a djevojka joj dade sve~anj lu%0ńi, zahvali joj milo i ode dalje,
radosna, ato joj rame ne zebe.
II.
Uve%0ńe re%0ńe snaha baki:
- "Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim."
Bila snaha pro~drljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti.
Kad oni odoae, osta baka sama, pa uze onog trijeaća, ato joj ga prodalo djevoj%0ńe, i potpali
oganj na ognjiatu, a onda ode u komoru po drva.
Dok je ona u komori tra~ila drva, za%0ńuje, kako u kuhinji neato pucka, neato kucka: kuc!
kuc!
- "Tko je Bo~ji?" - upita baka iz komore.
- "Domaći! Domaći!" - ozovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da ~vrgolje vrapci pod
strehom.
Dalo se baki na %0ńudo, ato je ovo ovako u noći, i ona ue u kuhinju. Kad ona tamo, ali ono
se na ognjiatu istom rasplamsale lu%0ńi, a oko plamena zaigrali kolo "Domaći", sve sami
mu~ići od jedva po lakta. Na njima ko~usi, kapice i opan%0ńići crveni kao plamenovi, kosa i
brada sivi kao pepeo, a o%0ńi ~arke kao ~ivi ugljen.
Izlazi njih sve viae i viae iz plamena, svaka lu%0ń po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i
vriate, prebacuju se po ognjiatu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.
Pa zaigra kolo: po ognjiatu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj!
Igraj! Brzo! Br~e. Cikću, vriate, guraju se i krevelje. Sol prosuae, kvas proliae, braano
rastepoae - sve od velike radosti. Vatra na ognjiatu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka
[ Pobierz całość w formacie PDF ]